Malo sta je jos po starom !

Kad me više ne bude, moja lijepa vilo.

Pusti Balaša da pojača osjećanja, stavi sliku našu kraj uzglavlja i pjevuši.
Ni suzicu ne želim da vidim, moja draga vilo.
Sa osmijehom me isprati, cjelov sa dlana otpuhni prema jugu,
i reci svijetu da znali smo se.
Znali po svakoj liniji tijela,
po svakom uzdahu duše,
po snovima koje smo sanjali,
po danima koje smo živjeli,
po ljudima koje smo voljeli,
i dušmanima koje nismo mrzili.
Da smo se znali po svakom pogledu,
u smiraju noći, nježnom dodiru.
Da sam ga sačuvala u svojim pjesmama,
da me je disao u stihovima.
Kad me više ne bude..
Moje duše, vilo.
Zavrti još jednom svijet oko sebe,
glasom probudi ptice i leptire,
neka cijelom svijetu pokažu da voljeli smo se.

Kad me više ne bude...
Moga srca vilo.

Da. Ja sam samo putnik. Lutalica na ovoj zemlji, jeste li vi nešto više?

Ko zna šta te tamo čeka
u maglama izdaleka.

Al ako se i pozlatiš
il sve teško, gorko platiš
uvek idi samo napred.

Nikad nemoj da se vratiš.

"Ne govori uvijek sve što znaš, ali znaj uvijek sve što govoriš."
"-Ovo nije nebo, zar ne?
Što će biti poslije ovoga? Kamo idemo? Zar nebo uopće postoji?
-Ne, ne postoji. Nebo nije ni mjesto ni vrijeme. Nebo je savršenstvo.
Dodirnut ćeš nebo kad dosegneš savršenu brzinu. To ne znači letjeti hiljadu kilometara na sat, ni milion, niti letjeti brzinom svjetlosti.
Jer, svaki broj je ograničen, a savršenstvo nema granica. Savršena brzina, dijete moje, znači biti ondje.
-Ja sam bio gdje god i kad god sam poželio.-
Čudno je to .. Galebovi koji preziru savršenstvo radi putovanja, putuju polako i nikad ne stignu na odredište. Oni koji se odreknu putovanja radi savršenstva, mogu stići svuda .. u tren oka !"
                                                    (Richard Bach)

"Uspomena na dane Lavova, uspomena zvana ožiljak ..
Dobila sam trajno vlasništvo i naviku da ne vjerujem nikome i da izbjegavam ljude u svim njihovim oblicima i stanjima.
Zvuči zastrašujuće. ali nije takav bauk kao što izgleda ..
Vjerovatno pretjerujem, u pitanju su samo neki mali kompleksi i to je sve ..
Znamo se mi, dobro se znamo ..
E, a ljubav prema nekome koga tako dobro znaš, ne samo da odstupa od kliširanog pojma ljubavi, nego pomalo zalazi i u granična područja zlobe
Ma to su neki stari računi, zastarjeli, još od zvijezda ..
Ko će ih naplatiti sad, uveliko, po povratku u trnje ..??!
Ipak, sve teče ..
Već nekoliko puta mi se u zoru učinilo da čujem udaljene korake ..
Naravno, niko mi nije povjerovao ..
Hrabri Princ poveo je u juriš svoje, već poražene ritere, i satjerao uspaničene neprijatelje u živi pjesak i zamke velike močvare ..
Slučajno to znam !
Od legende su ostale samo priče ..
Odlazi, ide kao da zna gdje je naumio .. Ostavlja me samu u najgori čas .. u praskozorje, dok se vjetar sprema da zatalasa i uznemiri rit ..
I opet mi niko neće vjerovati ..
Znala sam da će neko sve pokvariti .. To više nije Onaj kojeg pamtim !
Ne, njegovo ime nije bilo izgovoreno, ali .. znali su sve !
Ni u jednoj priči nije On ostajao sam, sa gomilom kofera .. sam u noći !
Tišina koja je nastala za samo nekoliko trenutaka, vukla je na čisti D-moll i poslije ko zna koliko vremena, učinilo mi se da bih mogla da napišem "pjesmu" .. baladu, naravno !
Neki nikad ne nauče .. već mi je dosadilo da dobijam bitke i gubim ratove ..
Ma .. priče o bivšima, samo popunjavaju prostor između naslovnih strana i horoskopa ..šta će kome to?
Zna se koja vrsta priče počinje sa "bilo jednom" ..
Ne, hvala .. već izvjesno vrijeme ne vjerujem u bajke ..
Odavno ne startujem na prvu loptu, palim se na dugogoreći fitilj .. mašta me je upropastila ..
Pošao je do vrata i skoro sam podigla ruku da ga zaustavim ..
Ponovo mi se učinio kao neko moj, kao neko kome ne smijem dozvoliti da ode ..
Samo sam odmahnula rukom što je moglo da znači "uredu je", ali značilo je "idi s milim Bogom"
..Prkoseći zakonu gravitacije, u mom oku je blistala malena suza, a onda se ipak otkinula i nestala ..
Znam, more je potopilo Atlantidu i krckajući stijene kao lješnike išaralo lokalnu planetu ..
Brzaci lome turbine, a mutne velike rijeke nakrive šešir pa potope Kinu i Indiju, kao veliki veš .. i nikom ništa..
Ali suza je kraljica .. suza je najmoćnija vodena sila ..
Oni koji su nekada uspjeli da vrate osmijeh na lice, na kome još ima tragova suza znaju kako je to dobar osjećaj ..
Znala sam da će mi njegov osmijeh nedostajati .. ali više nikad nisam htjela pričati o tome.."

                                                       Bolje nije moglo !

(Pronađoh se u određenim rečenicama, Oni ne prestaju komentarisati mene i moje "slutnje", sve te silne gluposti, sve te nemoguće izjave .. a ja savršeno dobro znam ... nikad me ne prevare ! Od svega, još jedino, osjećati sam u stanju .. molim samo za one raskrsnice.. neke  jednosmjerne puteve "do sreće" ne bih mogla podnijeti ponovo, prvi put prošla sam ih nesvjesno. Nijedan me inat neće promijeniti, nijedan, koji mu i u srži prepoznajem. Mrzim sebe što još u sebi znam za njega, znam da postoji .. znam kako je i Bogu hvala, znam, dobro je )!

Ne zanima me čime se baviš u životu.
Želim znati za čime čezneš i usudiš li se sanjati o susretu s onim za čime tvoje srce žudi.
Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život.

Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s Mjesecom.
Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge,
jesu li te izdaje u životu otvorile ili si se skutrio i zatvorio
iz straha od dodatne boli.
Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom i svojom, a da se ne pomakneš
kako bi je skrio ili umanji ili sredio.

Želim znati možeš li biti s radosti, mojom ili svojom, možeš li plesati s divljinom i dopustiti da te zanos ispuni do vrhova prstiju,a da nas ne upozoravaš da pazimo,
da budemo realni, da ne zaboravljamo svoja ograničenja kao ljudska bića.

Ne zanima me je li priča koju meni pričaš istinita.
Želim znati možeš li razočarati drugoga, kako bi ostao sebi vjeran;
možeš li podnijeti da te drugi optužuju za izdaju,a da pri tom ne izdaš svoju dušu.
Želim znati možeš li vidjeti ljepotu čak i kada drugima nije lijepa, svaki dan, i možeš li iz nje crpiti život.
Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i ipak stati na rub jezera i srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti:"Da!"

Ne zanima me gdje živiš i koliko novca imaš.
Želim znati možeš li ustati poslije noći duboke žalosti i očaja,izmučen i uništen do srži, i učiniti što se mora kako bi nahranio djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si stigao ovdje.
Želim znati hoćeš li stati sa mnom u središte vatre, a da pri tom ne ustukneš.

Ne zanima me ni gdje, ni što, ni s kim si učio.
Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom i sviđa li ti se vlastito društvo u trenucima praznine.

"Covjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreca, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezuci se za jedno mjesto, covjek prihvata sve uslove, i sam sebe plasi neizvjesnoscu koja ga ceka. Promjena mu lici na napustanje, na gubitak ulozenog, neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce pocinjati iznova. ...Ukopavanje je pravi pocetak starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje. Ostajuci, covjek trpi ili napada. Odlazeci, cuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smijesis, znam da nemamo kud. Ali mozemo ponekad da pokusamo, stvarajuci privid slobode. Toboze odlazimo, toboze nesto mijenjamo. I opet se vracamo, smireni, utjesno prevareni." Mesa Selimovic "Dervis i smrt"

Ne shvatam potrebu ljudsku da budu jedina tačka svemira i u odnosu na sazviježđa kojima su okruženi i koji, zaslijepljeni njihovom svjetlošću, žele zasjati više.
Kad će shvatiti da su neprimjetni?
Gdje se završavaju granice ljudske gluposti?
Zašto svijet nečiji pokušavaju srušiti, samo da bi ga prisvojili?
"Čovjek je najteže biti" .. toliko je ironije u tim riječima.
Ne osuđujte što se suprotstavljam njima.
Biti "čovjek" za mene je odlika nestabilne ličnosti, najtežih oblika slabića.
Ne zbog ono malo ponosa i dobrote što posjeduju(koju je sve teže uočiti, atomi su u odnosu na njih itekako vidljive čestice), već zbog sebičnosi koje su zatočenici.
Sve više ljudskih postupaka, smatram činom jadnika.
Svoje mjesto u ovom svijetu ugroženima ustupam, PROVJERENO dobro znam da ih ima.
Čovjek biti ne želim. Radije ću biti bez duše.

"Da li sam svuda gdje su mi tragovi, ko zna s cim sam se spajala, a nisam ga ni takla? Mozda sam boravila u svom zivotu, mozda postoje izvjesni znaci, ali kao da je neko stran. Ali ipak uz mene se moze, mada je neobicno. Sa mnom je opasno ici, ja se nikada ne umaram. Valjda sam jedini svjedok koji sumnja u sebe. Sve cesce mi se cini da nisam nikakav oblik vec slobodno jedrim kroz sopstveno pijanstvo- prepustena suncevom vjetru odlivam se i dolivam. Ali ipak uz mene se moze mada je nebicno, sa mnom je opasno htjeti, ja nikada ne odustajem. Neiskvarena iskustvom, poseban slucaj samoce. Ponekad izmislim sadasnjost, da imam gdje da prenocim. Isuvise sam vidjela, da bih smjela da tvrdim, mnogo toga sam saznala, da bih imala ijedan dokaz. Ali ipak uz mene se moze, mada je neobicno, sa mnom je opasno voljeti, ja nikada ne zaboravljam. Pokusavam da shvatam ucenja koja mene shvataju! Nejasna mi je vjera, spremna u mene da vjeruje. Tesko je biti okovan u moju vrstu slobode. Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir. Ali ipak uz mene se moze, mada je neobicno, sa mnom je cudno cak i umrijeti... jer ja se ne zavrsavam."

                                             POTPISUJEM !

bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev sjaj na njenim širinama...Postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući ....

"Dirneš li strast u duši .. shvatit ćeš da istinu, bez sumnje, nikad nećeš naći"

Ne razlikujem dobro od zla. Kriv si ti.

Mene ne boli nijedan tvoj pokušaj slamanja ovog srca u meni.

Veoma malo je stvari koje se još mogu uništiti.

Uzalud utočište tražiš.

Nema te više tu negdje .. sa lijeve strane. Ne postojiš.

Možda ćeš živjeti nekad .. u nekom od života.

U ovome si svoje šanse prokockao. Ovdje si dušu izgubio.

Ubiti me ne možeš. Uzalud je, ali neću ostati toliko ravnodušna.

Spasi to što ti je od ponosa ostalo.

I samo udari jače. Neka zaboli .. jer, sjećam se.. za tebe sam disala.

U samo jednom segmentu života, ti se još uspijevaš dići sa dna.
Negdje u tamnim nijansama pogleda ostaješ .. najčešće .. najviše.
Ipak, sve u vezi s tobom je maglovito ..
Samo jedan treptaj mog oka bio bi dovoljan da se to rasprši i nestane u hiljadu tvojih svijetlih tonova.
Zašto ti otkrivam u mislima pretpostavku da ću se zadovoljiti sa onim "najmanje" ??
Ja samo ne volim da planiram, ali ciljeve imam. Itekako.
Splet (slučajnih) okolnosti je učinio svoje.
Pitam se nekad poznaješ li ti sebe uopšte(to su, uglavnom, jedini trenuci u kojima pomislim na tebe, a da ne pogazim sebe).
Jesi li svjestan činjenice da se kriješ iza odbjeglog jadnika, kukavice, ubjeđujući sebe i druge u suprotno, hvaleći se svojim, tobož, svetim postupcima??
Osjećaš li se ikad kao neki beskičmenjak dok ponosno hodaš gradom, kao da je samo tvoj?
Ljudi su od savršenstva daleko. Najdalje.
A ti si uvijek u prvim redovima.
Pa .. šta da ti kažem, mislim .. bravo momčino!
Istina je da ja koračam onom neostvarenom prošlošću. S njim, kojeg sam prezirala.
S njim koji je bio vječita tema ismijavanja.
Čuvam se naivnih ljudi i nježnih pogleda. A čuvaj se i ti.

                                                        Sad te se samo rijetko sjetim !

Da si blizu .. ne bi im se dalo.

Konstrukcija one mene, polako počinje da popušta i sama po sebi prelazi(imaginarne) granice izdržljivosti.
Da. Ostala sam ista, ona ja, koja sam i ranije bila.
On me je naučio da okuse ne treba miješati(čak mislim da sam brže učila, nego što se on toga prisjetio)
Naučio me je, još, da i najslabiji plamen može napraviti bolne ožiljke i da se (ni s takvim) ne treba igrati.
Pričao je .. dugo!
Teško je povjerovati u sopstveni osmijeh koji se pojavi na licu, kad se ispred očiju ocrtaju konture nečijeg lika.
A još teže u onaj koji je na njegovom licu.
Znala sam, već od ranije, da sretan kraj ne postoji.
"Sretan kraj su nedovršene priče". On nije ni priča ni kraj.
Od cijelog mog života, od svih duginih boja - on je ona prozirna.
Izabrao je život bez snova, koje ja i dalje sanjam, iako pričaju da život i snovi ne idu zajedno.
Ni to što sam prisiljena na prazninu i čekanje ne sprječava snove da se ponavljaju.
Pisala bih o sreći, ali bojim se da je u ovih nekoliko dana postala suviše apstraktan pojam.
Možda je .. oduvijek takav??
Imam sasvim dovoljno vizija o dotičnoj Gospođi i nisam pesimista ako kažem da je ne vidim, ni u daljini.
Ne plašim se da neće doći, to nikako.
Plašim se da će doći, a da je neću znati prepoznati jer me je uvijek u drugim oblicima zavaravala.
Možda sam nekad i bila sretna .. ko će znati.
Iako "zarobljena" .. možda sam i sada sretna.
                                                                  Sa sobom uvijek ponesite dovoljnu količinu fatalne želje za slobodom.
                                                                  Jednog dana, pri izlasku iz samice .. ona će vam zatrebati.

P.S. Zahvaljujem Mazzy na naslovu.

Ništa nisam shvaćao tada. Trebalo je da prosuđujem po djelima, a ne po riječima. Obasipao me je mirisima i kao da me prosvjetljavao. Nikako nisam smio pobjeći. Morao sam znati da se iza sitnih lukavstava krije nježnost. Cvijeće je tako protivrječno.....Ali ja sam bio suviše mlad da bih znao voljeti.

Dijete kad povrijediš .. one iskrene i naivne, male oči .. ti si ga ubio za čitav život.
Ovo je za mene najlepsi i najtuzniji predeo na svetu. To je isti predeo kao i na predhodnoj strani, ali sam ga ja jos jednput nacrtao da bih vam ga dobro pokazao. Eto tu se mali princ pojavio na Zemlji, zatim je iscezao. Gledajte pazljivo ovaj predeo nebiste li bili sigurni da cete ga prepoznati, ako jednog dana budete putovali po Africi u pustinji i, ako vam se desi da prolazite tuda, preklinjem vas ne zurite se, zastanite malo ispod same zvezde! Ako vam tada pride neki decak, ako se smeje, ako ima zlatnu kosu, ako ne odgovara kad ga covek pita, pogodicete odmah ko je. Budite onda dobri! Ne ostavljajte me tako tuznog: pisite mi brzo da se on vratio...